Danas u 14.30 na groblju u Kutini sahranjen je doajen kutinske fotografije i videostvaralaštva Ivan Pavlović - Rip. Uz rodbinu i prijatelje, gradske dužnosnike, okupili su se i brojni mještani Kutine na ispraćaju video kroničara koji je svojom kamerom zadužio mnoge od nas. In memorima je pročitao Dragutin Pasarić, dok su na vječno počivalište Ripa ispratili župnici: kutinski Dragutin Papić i sisački Branko Koretić, koji je kao nekadašnji ilovski župnik i Ripov prijatelj u crkvi sv. Marije Snježne služio i svetu misu.
Prenosimo in memoriam Dragutina Pasarića, publicista i kolege Ivana Pavlovića - Ripa.
"Dragi naš Rip,
Okupljeni na kutinskom brdu mira i tišine, pod tornjem sv. Marije Snježne tek stotinjak metara od trijema, a o kojemu si rado govorio da je tvoj, jer si u njemu odrastao, i škole koju si pohađao, dodirujemo panoramu zajedničke nam i drage Kutine. Uz vijest da je napuštaš, tuga se nadvila nad svakim njezinim kutkom. Danas puninom suosjećajne duše i bistrinom zahvalne suze, tvoj te rodni grad ispraća kao nadasve odanog sina. Da to je tvoja Kutina. To je tvoj grad, koji ti je lik prisličio glavnom junaku Rip Kirbiju u poznatom strip-serijalu nekada vrlo popularnog Vjesnika u srijedu. No razlika je velika, i to u tvoju korist. Strip junak ima svoju maštom stvorenu priču s autorima teksta i crteža, a ti naš kutinski Rip, imaš, nudiš i ostavljaš svoju, našu - sasvim konkretnu životnu kutinsku priču. U nedostatku pune roditeljske ljubavi, bez majke koja je preminula u tvom porodu, za život stasaš osobitom brigom tetke i sestara. Stekavši zvanje električara, radeći u smjenama zaposlenik si tvrtke «Metan». Slobodno vrijeme ispunjavaš ljubavlju prema fotografiji i dalekim svjetskim putovanjima, a za koja animiraš i svoje sugrađane. No trajno i inspirativno potvrđuješ da je najljepše i najvrednije biti tu – doma, i da svaki grad, pa tako i naša Kutina - bez neobično običnih ljudi i nije grad. Ne samo kamerom, već prisnošću aktivnog građanima i bliskošću prijatelja, sudionikom si mnogobrojnih pa i obiteljskih trenutaka - od krstitki, vjenčanja do najznačajnijih društvenih zbivanja, sve do životnih oluja, na koncu i vlastite nedavnim gubitkom krova nad glavom. Primijećen već 1959. kao utemeljitelj Foto kluba «Metan», neizbrisiv si u zavičajnoj galeriji poznatih likova. Samozatajan, a opet neizbježno primjetan iz mračne komore fotolaboratorija na svjetlo dana donosiš ne samo sliku već i dušu rodnoga grada, stvarajući neizbrisiv album sjećanja. Mnoge ilustrirane stranice kutinske i moslavačke publicistike potpisane su tvojim imenom. U njima poput naslovnice memoarske knjige «Svojom stazom» Josipa Badalića misaono zagledanog «ispod strehe moslavačke kleti» u daljinu i dubinu moslavačkog pejzaža, teško je ne osjetiti tvoju stvaralačku emociju. Foto zapisi posebno uz izgradnju postrojenja mineralnih gnojiva iz Petrokemije, gdje si proveo sav svoj radni vijek, ilustrirani su gospodarski vremeplov. U tvorničkim, lokalnim i dnevnim listovima ostavio si trag svim oblicima kutinskog javnog života. Presiromašne bi bile spoznaje o kulturnom, turističkom, sportskom i vatrogasnom životu Kutine, bez tebi neodvojive kamere i strpljivog snimateljskog rada. Taj osjećaj ne proizlazi iz formalne naobrazbe, on se rađa i stječe u suglasju sa životom u tebi i onim oko tebe. A tko sve nije bio s tobom i uz tebe – od djece vrtićke dobi, kutinskih osnovnoškolaca koje si učio prvim snimateljskim potezima do uvaženih imena hrvatske kulturne scene i televizijskog izričaja. Nenametljiv, jednostavan i strpljiv - dokazana si ljubav grada u svim, pa i njegovim posebno sudbonosnim trenutcima, osobito za Domovinskog rata. Godine 1991. producent si i autor prve tada amaterske, a za život grada toliko velike vlastite kutinske TV slike. Objavom snimljenih sjednica, razgovora, konferencija za novinare, dao si i ostavio vrlo značajnu «živu sliku» kutinskih demokratskih promjena. Tvoj vlastiti projekt KTV-a, a koji se samo može pripisati zanesenjacima, građani su zbog toga što su imali ono, a što je drugima bio tek san - iz zahvalnosti zvali «Ripovom televizijom». A, kako i ne bi! U najranjivijije vrijeme komunikacijom slike i riječi ponudio si im svoje dvije najveće ljubavi - onu prema domovini i kameri. Osjetili su to. Kao utemeljitelja i pokretača lokalne televizije predložili su te za i 1998. dodijelili ti Godišnju nagradu Grada Kutine. Pitanje je - hoće li kroničari hrvatske ratne slike ikada zabilježiti da je kutinski Rip, onaj iz skromnog doma, tamo u ulici koja je spoj na međunarodnu autocestu i kao ratni snimatelj Hrvatske televizije međunarodnoj javnosti poručivao - što se to nadvilo na njegovom Kutinom i slikovito rečeno na puškomet udaljenoj zapadnoslavonskoj bojišnici. Malo je znano, a za to na sreću postoji pisani trag da su američki piloti leteći nad Europom satelitski čak hvatali sliku «Ripove televizije». Dragi prijatelju, okom svoje kamere, bogatom arhivom snimaka, danas kada se lansiraju milenijske fotografije, ne samo nas, već i brojne kutinske naraštaje koji dolaze, milenijski si zadužio. Snagu i ljubav prema stvaralaštvu u promicanju vrijednosti drage ti Kutine osjećali smo i nedavno, uoči nadolazećih božićnih dana. Ne na molbu, a najmanje zahtjev, već tek usputno pitanje – imaš li od prije dvije godine pohranjene detalje s izložbe božićnih jaslica uz spomen na našega fra Ivana Bonifacija Pavletića, ne samo da si potvrdno odgovorio. Ustao si iz kreveta i među brojnim naslovima svoje videoarhive pronašao ih, presnimio i radosno kao čestitku darivao. Za bolničkih dana najbližim i uvijek odanim prijateljima spominjao si, kako ćemo o daljnjim planovima porazgovarati uz «prijateljsku kavu». Ona ostaje i ti dio tog neraskidivog prijateljstva. Uz spominjanje tvog imena bit će nam ta kava okupljanja poticajna da temeljem tvojih zapisa kamerom, ne zatvorimo kutinsku priču. A, jednostavno ona se uz tvoj dragocjeni svjetlopisni prinos ne može i ne smije zatvoriti. Uostalom, nisu ti zahvalni samo oni koji te poznaju desetljećima. Uz prijateljske izraze sućuti koje smo primili uz tvoj životni odlazak iz Arka u Italiji došao je i tekst slijedećeg sadržaja:
Dragi Ivane,
U trenutku kad ti prijatelji, koji okružuju tvoje posmrtne ostatke, odaju zadnji izraz zahvalnosti za tvoj nesebični rad, i ja se u mislima pridružujem u osobno i ime Družbe Sinova Bezgrješne, čije si početke nazočnosti u Hrvatskoj, posebice u Kutini, ovjekovječio svojim predanim snimateljskim zalaganjem. Svima kojima si bio drag izražavam u ime moje zajednice iskrenu sućut i na tvoje konačno počivalište pratim te molitvom. Pater Mariano Passerini.
Dragi u iskrenoj tuzi okupljeni, prijatelji i poštovatelji djela Ivana Pavlovića - neka je našem dragom, simpatičnom i iznimno vrijednom Ripu blaga njegovom kamerom ovjekovječena Moslavina. Za sve, a prije svega darovano prijateljstvo, tu najveću imovinu – neka mu je hvala i vječna slava."