UDBA nije u Hrvatskoj, ali je u zemlji puno udbaša. UDBA je okupirala Hrvatsku, odnosno hrvatske institucije: političke, gospodarske, obrazovne, kulturne i medije. Rekao je to prof. Josip Jurčević autor knjige „Slučaj Perković – spašavanje zločinačke budućnosti“ na predstavljanju u Domu hrvatskih branitelja u Kutini.
O slučaju Perković, odnosno o zahtjevu za izručenje Njemačkoj zbog umješanosti u ubojstvo emigranta Đureković i donošenju zakona o europskom uhidbenom nalogu tzv. Lex Perkoviću puno se pisalo. Unatoč tome puno se toga pokušalo sakriti i do sada nije bilo poznato. To je glavni motiv za pisanje knjige, rekao je autor prof. Josip Jurčević.
"1990-ih godina Služba državne sigurnosti, a to znači UDBA kako ju popularno zovemo, u cijelosti se, svih njenih 750 zaposlenika preselilo je u samostalnu hrvatsku državu i od tada oni zapravo upravljaju svim ključnim procesima u Hrvatskoj. To je razlog zašto se Perkovića i Mustača nastojalo ne izručiti u Njemačku, jer je postojao strah struktura koje vladaju Hrvatskom da će oni progovoriti o svemu što nas muči u Hrvatskoj. O pljačkama svih društvenih bogatstva, političkim ubojstvima koja su se događala nakon 1990. i drugim podacima koje oni imaju, jer su oni sve događaje nakon 1990. pratili vrlo temeljito. Slučaj Perković je slučaj Hrvatska."
Izručivanje Pekrkovića i Mustača nastojalo se izbjeći kako ne bi progovorili na neutralnom terenu. Najmoćnije osobe u hrvatskoj politici i gospodarstvu ucijenjene su gospodarskim kriminalom. To potvrđuje trag novca kojeg autor objavljuje u knjizi.
Prof. Josip Jurčević bio je vještak na suđenjima za ratne zločine u Haagu pa je tako imao uvid u mnoge tajne dokumente koji su mu uz njegova istraživanja u Hrvatskoj dale potpuniju sliku slučaja Perković. Nove činjenice koje su izašle na vidjelo objavio je u knjizi „Josip Perković – spašavanje zločinačke budućnosti“. Knjiga daje drugačiju sliku o događajima i ulogama mnogobrojnih istaknuti osoba suvremene hrvatske politike. Slučaj Perković doima se poput filmskog trilera u kojem se događaji i likovi izmjenjuju kao u najboljim žanrovskim fikcijama. Ipak, riječ je o surovoj stvarnosti i autor postavlja pitanje jesmo li se spremni suočiti sa stvarnošću?
U pozadini izručivanja Perkovića i Mustača tražio se dogovor sa Njemačkom kako se ne bi otkrili mnogi neugodni detalji tvrdi Josip Jurčević te o tome piše u poglavlju „Njemačka ima svoje Perkoviće. Od 1968. godine kad je Zapadna Njemačka počela voditi tzv. novu istočnu politiku „ost politik“ oni su se otvorili prema Jugoslaviji i SSSR-u. Tada su se događale mnoge prljave stvari u političkom i kaznenom smislu. Pojedina njemačka tijela, uključujući tajne službe i policiju na određen su način sudjelovali u likvidacijama Hrvata ili ih je dopuštala u Njemačkom. Pokušavala se raditi prljava trgovina ljudima. Mustač i Perković raspolažu podacima koji mogu kompromitirati ne samo strukture vlasti bivše komunističke Jugoslavije i današnje Hrvatske, nego mogu kompromitirate neke strukture vlasti, pogotovo pripadnike SPD-a u Njemačkoj. Sad je pitanje je li Njemačka spremna suočiti se na tom suđenju ne samo sa problematičnim i krajnje negativnim stvarima iz hrvatske povijesti, nego i iz svoje vlastite povijesti."
U razgovoru sa autorom knjige posjetitelji su upozorili na kriminalizaciju Domovinskog rata i iskrivljavanje suvremene hrvatske povijesti. Damir Markuš, predsjednik Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata potkrijepio je i to sa tri nova udžbenika povijesti za osnovne škole te je najavio kako će Koordinacija uputiti dopis ravnateljima osnovnih škola da se iz izbora udžbenika izbace dva udžbenika jer izjednačavaju agresora i žrtvu, pišu o pobuni Srba u Hrvatskoj iako je Srbija napala Hrvatsku i krivo karakteriziraju Domovinski rat. Mi smo pobijedili i mi imamo pravo pisati povijest, poručio je Damir Markuš.
