Žute majice i zelene pregače prodavača sa natpisom „Proizvodi hrvatskog seljaka“ toplo su dočekana i pozdravljene i na kutinskoj tržnici od brojnih Kutinčana. Ti znakovi prepoznavanja i certifikat jamac su kupcima da kupuju domaći proizvod izravno od poljoprivrednog proizvođača „s njihve na stol“.
„Nekad smo imali samo domaći paradajz, a danas je u hrpi plastičnog paradajza, gotovo nemoguće naći domaći paradajz.“ čest je komentar Kutinčana. Kumice na placu u žutim majcama i zelenim pregačama prodaju svoj, domaći paradajz.
Ljubitelj domaćeg paradajza i domaćeg povrća je i Kutinčan Dragoljub Markovski. Iziritiran hiperponudom hibridnog paradajza u redakciju www.kutina.hr poslao je tekst o domaćem paradajzu kojeg objavljujem u cijelosti, bez kraćenja i redigiranja.
SAČUVAJMO DOMAĆI PARADAJZ
Eh, ta globalizacija: pored globalnog vina, recimo, eto nam sad i globalne rajčice iliti popularnog paradajza!
Posljednjih 5-6 godina prijateljima u Kutini, Hrvatskoj, badava govorim da je slava makedonskog paradajza prošlost. Premda ćete čak i na Dolcu katkad od foliranata čuti reklamiranje „makedonskog“ paradajza. Riječ je inače o sezonskom povrću, koje je – zahvaljujući povoljnim klimatskim uvjetima – proizvođeno oko 5 mjeseci tijekom godine, najviše u strumičkom kraju. I najviše sorte „jabučar“, te navodno autohtone sorte „balka“.
Imao sam prilike vidjeti tamo berbu tek požutjele rajčice, koja će netom što je ubrana, biti otpremljena na sjever – do Hrvatske i Slovenije. Na putu bi naravno posve pocrvenjela, ali je i bez toga imala zamamni kiselkasto-slatki okus, ali i miris „prave rajčice“.
Nažalost, proizvodnja ove rajčice – kao i druge „domaće“ sorte širom svijeta – ustuknula je pred zahtjevima tržišta, odnosno potrebama rastućeg stanovništva u svijetu. Koje uz to sada želi jesti rajčicu „kad joj vrijeme nije“, tojest tijekom cijele godine. Tu je od malog značenja činjenica da na našoj planeti negdje stalno nešto dospijeva, pa tako i paradajz. Ali budimo ozbiljni: to si mogu priuštiti baš bogati, da naprimjer u New Yorku, mogu podnijeti cijenu sezonskog povrća ili voća uzgojenog na Novom Zelandu.
U Makedoniji je primjetno veliko razočarenje „drvenim paradajzom“, koji je lijep na oko, ali bezukusan - dakle u skladu s krilaticom „izvana gladac, iznutra jadac“. To ne poriču ni proizvođači, ta i oni su potrošači. Ali si ne mogu pomoći: paradajz proizveden od hibridnog sjemenja (uglavnom iz Nizozemske), otporan je na bolesti, jamči siguran urod, a trajnost mu je daleko veća od „domaćeg“ - i mjesec dana! Upravo ova trajnost - tvrdi dr. Risto Vučkov, makedonski stručnjak za zaštitu bilja od bolesti – omogućuje trgovcima da na skladištu drže rajčicu u očekivanju bolje cijene. On, u izjavi za skopski „Utrinski vesnik“, ističe da hibridni paradajz, koji sada dominira na tržištu, ima „nekvalitetnu konzistenciju, debelu koru i drvenu masu“.
Misterij: zašto su rajčice savršenog oblika i besprijekorne crvene boje – bezukusne, lani je razriješila Međunarodna skupina znanstvenika pod vodstvom dr. Ann Powell s Kalifornijskog sveučilišta u Davisu. Kako je lani izvijestio „Jutarnji list“, „krivac“ je slučajna genetska mutacija koja dovodi do uravnoteženog sazrijevanja rajčice. No ta je mutacija istodobno razlog zašto rajčice savršenog oblika i boje sadrže manje tvari važnih za ukus rajčice - šećera (20 posto), ugljikohidrata i karotenoida (20 do 30 posto) nego njihove inačice koje po sebi imaju žute i zelene kolutove. Ovo otkriće, prema doktorici Powell, šansa je da se znanstvena spoznaja direktno prenese u realni svijet. Drugim riječima, treba očekivati da se u dogledno vrijeme isprave posljedicde spomenute „slučajne genetske mutacije“ (nekih naznaka već ima).
Ali vratimo se mi apelu iz naslova. Kao oduševljenom ljubitelju domaćeg paradajza („volovskog srca“, „amerikanca“, „jabučara“… ), stalo mi je, kao i većini, da mogu u njemu uživati, makar to trajalo mjesec i pol – dva. Jasno mi je da je njegova budućnost neizvjesna. Toga su svjesni ovdašnji „mali“ proizvođači, koji u ponudi imaju sve više rajčice proizvedene od hibridnog sjemena – dakako i zbog vremenskog produžetka ponude (pohvalno je što će vam oni bez krzmanja reći koji je hibridni a koji domaći paradajz).
Glede domaćeg paradajza, oni su također svjesni da je teško u „domaćoj radinosti“ očuvati kvalitetno sjeme. U neusporedivo većim razmjerama ovo muči i makedonske proizvođače. Zato spomenuti dr. Vučkov zagovara da Makedonija, kao dobar proizvođač povrća, treba omogućiti proizvodnju vlastitog sjemenskog materijala u makedonskim uvetima, koji će biti pogodan za domaće i strano tržište.
Ne usuđujem se ni pomisliti na ovako ambicioznu ideju – recimo za Moslavinu. Ali, premda sam laik, vjerujem da se sustavnom akcijom nešto može učiniti. Stručnjaka za to neće manjkati. Možda tek adresa za pokretanje ove akcije, koja bi dovela do izvjesnije budućnosti domaćeg paradajza i uživanja u njemu - kada mu jest vrijeme. To bi bila tek mrva od proizvodnje sjemenja u svijetu, pa ne vidim opasnost da bi to moglo uznemiriti supermoćne „globalne“ monopoliste, poput tvrtke Monsanto – toliko da se upletu u ovu akciju.
Dragoljub Markovski