Branitelji su završili pješačko hodočašće od Kutine do Vukovara. U 6 dana 15 je sudionika hodočašća propješačilo 204 km. U mjestima na kojima su odmarali prikazivali su epizode dokumentarnog video serijala Heroji Vukovara te su skupljali donacije za Vukovarske iskrice, udrugu djece s teškoćama u razvoju. Umjesto novinarskog izvještaja prenosimo dio Dnevnika sa hodočašća koji je objavljivan na
Portalu UHD91.
Dan šesti, cilj Vukovar. Sve je počelo kao i do sada, puder je svuda u zraku, trake se troši na kilometre, sve se rane moraju praviti. Miris mentola prevladava u sobama, masiraju se mišići, masiraju se zglobovi, koji su cijele noći bili u ledu. Svi se moraju spremiti, zadnja ruta, svi žele na nogama u Vukovar. Uzimaju se i tablete protiv bolova, sve samo da se na nogama izdrži i tih malih 20 km.
Za doručak je omlet, kažu sa šunkom i ako su je samo neki na pojedinim mjestima uspjeli pronaći, ali bitno je da je svježe i toplo. Denis naručuje dupli, ali ostaje bez i jednog, konobar ga nije primijetio između svih nas, valjda je toliko mali, siromah žao nam ga je, pa smo pokušali podijeliti svoje omlete s njim, ali on se izgleda naljutio i na cestu izlazi bez doručka. U maloj se bočici otrov krije, Denis ili kako ga mi zovemo Mrva (jasno vam je zašto) je prepješačio svaki centimetar rute, ali nije samo to, on je duša ekipe on je onaj koji svojim šalama diže na noge cijelu ekipu kad i najjači polako počinju gubiti volju i vjeru u sebe. Zbog toga je tijekom rute proglašen Četvrtim hrvatskim vitezom dobrog duha. Imenovanje je naravno obavio Stripi po ovlastima dobivenim od Prvog viteza Alfa.
Prva stanica je Nuštar, tu nas dočekuje skupina branitelja zajedno s Načelnikom. Dobivamo na poklon knjige i okrjepu u lokalu, prikupljamo donacije za Iskrice. Nakon okrjepe i remonta nogu slikanje na spomeniku i fontani, dan šesti ide dalje cilj je Vukovar.
Zaustavljamo se uz cestu pored spomenika poginulim pripadnicima Specijalne policije. Paljenje svijeća i molitva, kratka, ali iz srca s porukom braći da se vidimo opet na onom svijetu, da ćemo opet zajedno sjediti i pričati priče, veseliti se i sve ono što nismo stigli na ovom. Stripi je posebno potresen, to su njegovi momci, poznavao ih je. Pozdravlja ih sa molitvom.
Idemo dalje, dan šesti cilj je Vukovar. Prolazimo kroz selo Marince i tu nas dočekuje jedan domaćin sa stolom na kojem je rakija i topla kava. Odmor, kratak, da se srkne kavica i doda gorivo. Strš neprekidno skakuće u mjestu, a Alf ga pita jeli to želi ostati zagrijan. On odmahuje glavom i kaže: „Ma ne, piša mi se“. Svi se smiju, a Strš neprekidno viče da ima dojam kako je nešto zaboravio. Svi u glas mu viču: „Pišati“ i opet smijeh. Nakon toga Strš je nestao na koji minut, a kad se vrati više nije skakutao. Izgleda da se sjetio što je zaboravi. Opet cesta, dan šesti cilj je Vukovar.
Ulazak u Bogdanovce je bio nešto teži ne zbog uzbrdica nego zbog nizbrdica i nakrivljene ceste. Kad imate bolne i izranjene noge svaka neravnina je problem, a naročito nizbrdice i nagnute ceste, jer nemate oslonac na cijelom stopalu, nego samo na rubovima ili prstima, a to najviše boli. Vjerujte lakše je uz brdo nego niz njega.
Kod novoizgrađene crkve u Bogdanovcima opet nas sačekuju branitelji. Dijele nam sendviče i okrjepu. Prije svega molitva na spomeniku, paljenje svijeća i slušanje priče Ivice Jurčana o HOS-ovoj štafeti smrti i kako su HOS-ovci spašavali civile pri okupaciji Bogdanovaca. I ako je taj događaj nekima bio poznat, svima nam se jeza uvlači u kičmu, ali u srcima je poštovanje na hrabrosti tih ljudi, koja je nezapamćena u ljudskoj povijesti. Tu upoznajemo i kćerku vukovarskog branitelja Damira Radnić. Djevojka je hrvatski vojnik, nije od Boga nego od roda, sjajna cura. Prenosi nam pozdrave od svog oca i želi nam sreću za dalje. Pratila nas je autom do Vukovara. Opet slikanje, pozdravi i pokret, dan šesti cilj je Vukovar, sad već jako blizu.
Ništa više ne boli, nitko se ne žali, svi su puna srca, a moral se može rezati nožem u zraku. Četvrti hrvatski vitez Mrva se potpuno opustio. Valja šalu za šalom. Priča kako mu je, onako malenom, nezgodno bilo igrati nogomet jer se stalno sapletao na maslačke, a kada ga je htio preskočiti obvezno bi dobivao udarce u nezgodna mjesta. Zato je kaže i prestao igrati nogomet. Mrva je inače dragovoljac domovinskog rata i pripadnik 7. Gardijske brigade „Pume“ , prošao je sve operativne akcije u Hrvatskoj i BiH, a sad radi kao zaštitar za jadnu plaću. Neka se država srami zbog takvih ljudi i svojeg odnosa prema njima. Ali Mrva je neiscrpno veseo i da nije bilo njegovih šala ne znam kako bi ostali podnijeli velike napore hodočašća.
Na cesti nas susreću vozila i pozdravljaju ili sviranjem ili s visoko podignuta dva prsta. Svima otpozdravljamo, sad možemo, ništa više ne boli, dan šesti, najlakši dan. Sustiže nas jedno vozilo i polako zastaje pored hodočasnika. Strš je u euforiji, njegova cijela obitelj je u njemu, kćerke u hrvatskim dresovima, supruga u majci UHD91, a šogor u časničkoj odori HV-a. Idu nas dočekati u Vukovar. Strš ih grli i plače od sreće, a ne vidi svoju nogu pod kotačem. Jedan kotač mu prelazi preko prsta lijeve noge, ali nema problema, ništa više ne boli, Vukovar je blizu.
Prije samoga ulaska u grad zaustavljamo se na lovačkoj kući i oblačimo maskirne hlače i ako je u njima uvelike teže hodati, ali za Iskrice želimo izgledati kako spada. Presvlačenje i kratko osvježenje, pa odmah dalje, sad smo već na samim vratima grada, nema više odmora.
Ulazak u Vukovar je bio s ponosom i u tišini. Nismo pjevali, nije prigoda jer treba odati počast poginuloj braći, pjevat će se poslije. U korak se stiže do Bijelog križa na obali Dunava. Cilj je dostignut, ruta završena. Molitva, polaganje vijenaca, paljenje svijeća za pale branitelje. Svi nas fotografiraju, čestitaju, obavili smo što smo obećali.
Poslije svega krećemo dalje, idemo do sjedišta Iskrica, naravno pješice, ali nitko se više ne žali, više ništa ne boli. U prostorijama Vukovarskih iskrica dočekani smo sa smiješkom i veseljem. Stanislav se u časničkoj odori i na štakama sam popeo na treći kat. Kaže da tako nešto nije učinio od kakao je ranjen, valjda je i on htio podnijeti neku žrtvu u znak solidarnosti s našim žuljevima.
Iskrice nam, pjevaju, plešu za nas, sve je veselo, spremili su nam sokove, vodu i pizze. Dobili smo darove, rakija u bocama na kojima pišu naša imena, svi smo se raspekmezili, nestala su ona tvrda lica s užarenog asfalta, nestali su oni ustrajni pješaci škiljavih očiju od sunca. Pretvorili smo se u mekušce sa suznim očima, ali nije nas sram, nikako, ponosni smo i na tu svoju stranu, jer se vidi da u nama kuca hrvatsko srce, koje je kad treba jako, a kad treba osjećajno. To je nešto što posjeduju samo pravi Hrvati, pravi ljudi.
Polako, ali sigurno, svi su u srcima shvaćali da smo došli u Vukovar, ali ne i na cilj, cilj je dalje, hodočašće nije završilo, završilo je samo hodanje na njemu, ali sve ostalo traje i dalje. Traje ponos i sreća, traju prijateljstva, traje podrška, traje sve ono što je hodočašće i trebalo donijeti i što je trebalo predstavljati.
Prolom oblaka nas je omeo da se poklonimo žrtvama na Ovčari, došli smo tamo, stajali pod krošnjama na kiši neko vrijeme, ali ista nije odustajala samo je pojačavala. Kad smo već dobrano pokisli, odlučili smo sve odgoditi za na godinu. Možda je Bog zbog toga i poslao kišu, imamo još jedan razlog više za ponovni dolazak. Neka bude volja Njegova.
Prijatelji su nam priredili ručak na Mitnici, po slavonskom običaju čobanac, hladno piće i domoljubna glazba. Vrijeme je išlo dosta brzo i došao je trenutak za rastanak, teško je svima, svi se grle, rukuju, sad i jedni drugima čestitamo. Rastajemo se svako na svoju stranu, ali sa zajedničkim srcem, sa zajedničkim kilometrima vrelog asfalta od Kutine do Vukovara, dan šesti je završio, odredište Vukovar. Odredište, ne cilj, cilj je dalje, negdje, tražiti ćemo ga u novom hodočašću, na novim odredištima u novima danima, pješačenja.
Pozdrav svima od Alfa, Kutine, Dejana, Štefa, Mrve, Saše, Stripija, Igija, Klobe, Kekija, Robija, Domagoja, Zdravka, Nataše i Strša. Hvala svima na podršci, molitvama, bez vas nikada ne bih uspjeli. Vidimo se na novom hodočašću.